1. Magdalena Njemeček, stručna suradnica – školska knjižničarka IV. osnovne škole Bjelovar

2. Slavica Turniški, učiteljica razredne nastave IV. osnovne škole Bjelovar

3. Snježana Margetić, učiteljica Hrvatskog jezika IV. osnovne škole Bjelovar

4. Bojan Lazić, stručni suradnik – školski knjižničar mentor OŠ Bršadin i Negoslavci, inače dipl. učitelj razredne nastave

5. Nataša Mesić Muharemi, stručna suradnica – školska knjižničarka savjetnica Osnovne škole Darda, dipl. profesorica Hrvatskog jezika

6. Suzana Pracaić, stručna suradnica – školska knjižničarka OŠ „Ljudevit Gaj“ Krapina, dipl. inž.kemije i velik prijatelj naše knjižnice.

 

Stručno povjerenstvo vrednovalo je u pričama pet kriterija: kreativnost i originalnost priče, jasnoću i razgovjetnost teksta, primjerenost teksta uzrastu i strukturu teksta, korištenje pripovjednih tehnika i sveukupni dojam, pri čemu je najveći broj bodova dobio tekst onog učenika-autora koji je ostavio najbolji dojam, podijelio s drugima svoju strast za knjigom te prenio drugima želju za čitanjem.

 

Na natječaj se prijavilo 8 hrabrih autora, stvaralaca priča, sa sljedećim pričama:

1. Sakriveno blago u trećoj ladici – IP, 5. razred

2. Ljekovita moć čitanja – NPA, 5. razred

3. Čitanje nije dosadno – MR, 5. razred

4. Ljekovitost čitanja – AP, 4. razred

5. Ljekovitost čitanja – DS, 4. razred

6. Zašto ne čitam – FB, 7. razred

7. San – SB, 7. razred

8. Ljekovita moć knjige – KN, 3. razred.

 

Na natječaj su učenici prijavili i pjesmu Knjiga kao lijek (Nela Pokas i Mia Šmid, 4. d razred) kojima ide posebna pohvala za originalnost, ali ostali kriteriji nisu toliko primjenjivi na pjesmu pa ju povjerenstvo nije moglo jednako vrednovati kao priče. Naravno, i oni će dobiti prigodnu zahvalu i poklončić.

 

Svaki član povjerenstva vrednovao je priče pojedinačno i anonimno te su se zatim bodovi svih članova povjerenstva skupili i dobili smo poredak priča, čime smo osigurali objektivnost i nepristranost ocjenjivanja (samo je organizatorica natječaja, knjižničarka Dejana Bedeković, znala tko su autori).

 

1. Ljekovitost čitanja - Dora Sušak, 4. a – 159 bodova

2. San (priča prema kockama Story cube classic) – Sara Bućan, 7. a – 153 boda 

3. Ljekovita moć čitanja – Nina Presečan Arvay, 5. d – 148 bodova 

4. Zašto ne čitam – Filip Barila, 7. b – 147 bodova

5. Ljekovita moć knjige – Katja Nešić, 3. b – 144 bodova 

6. Čitanje nije dosadno – Martin Roviščanec, 5. d – 141 bod 

7. Sakriveno blago u trećoj ladici – Iva Posavac, 5. d – 140 bodova 

8. Ljekovitost čitanja - Anabela Popović, 4. a – 132 boda.

 

Svi autori dobit će kratko obrazloženje ocjene i uputu na što trebaju ubuduće paziti pri pisanju priča kojih će, nadamo se, biti još. Uz to, dobit će priznanje ili zahvalnicu te prigodni poklončić i ukoričeni planer čitanja.

 

 

U nastavku su tekstovi prvih triju radova s najviše bodova.

 

 

Jednoga dana, kada sam još bila mala, mama i tata su me učlanili u knjižnicu „Petar Preradović“ u Bjelovaru. Postala sam vlasnica članske iskaznice koja je mnogo puta, osim za posuđivanje knjiga, služila za igru i grickanje.

Prvi put kada sam ušla u knjižnicu i vidjela mnogo knjiga, priča, društvenih igara i bajki bila sam presretna. Veselo sam trčala po knjižnici i razgledavala šarene knjige, mekane slikovnice, knjige sa zvučnim efektima i slikovnice raznih oblika. Prvih godinu, dvije knjige su mi čitali mama i tata. Priče su mi bile zanimljive pa sam uzela papir i nacrtala nešto iz njih. Bilo je tu princeza, vila, kućica, mačkica, psića i ostalih životinja. Poslije šestog rođendana počela sam čitati priče s velikim tiskanim slovima. Knjige su mi tada bile još zanimljivije i zabavnije. Prva knjiga koju sam samostalno pročitala bila je Pčelica Maja. Bila sam zadovoljna i oduševljena, ponosna na sebe. Uvijek sam voljela više čitati nego gledati crtiće. Čitanjem sam se jako zabavljala, zamišljala događaje, mašta je smišljala svašta, a gledanjem crtića uglavnom dosađivala i samo kvarila vid. Sa sedam godina krenula sam u prvi razred. U prvom razredu naučila sam čitati i pisati sva slova. To što sam naučila čitati i pisati u trećem razredu mi je bilo potrebno za osmišljavanje moje prve knjige za natječaj. Moja prva knjiga zvala se „Čarobno putovanje“. Nažalost, tada nisam osvojila nagradu, ali to me nije omelo u daljnjem pisanju i čitanju knjiga. S devet godina sudjelovala sam u natječaju koji je organizirala knjižnica „Petar Preradović“, u natječaju „Tko je pročitao najviše knjiga“. Sudionici su za uzvrat dobili nekoliko knjiga. Tada sam zauzela treće mjesto. Iz knjiga sam naučila mnogo toga. Naučila sam zanimljivosti o dinosaurima, projektiranju, vilama, te raznim odnosima između djece, odraslih ljudi i životinja. Najviše od svega volim čitati razno - razne dnevnike i knjige o Kapetanu Gaćeši. Kapetana Gaćešu napisao je Dav Pikey. Najdraži dio mi je dvanaesti. Kolekcija knjiga o Kapetanu Gaćeši na duhovit i smiješan način prikazuje odnose među prijateljima, odnose dobra i zla te svaka knjiga za sebe nosi lijepu pouku. Preporučujem da krenete s čitanjem i saznate sami. Kada čitam knjige o njemu često se glasno smijem te zainteresiram sve ukućane da dođu vidjeti što je tako smiješno. Lektire koje dobivamo brojim kao zabavu. Ne mogu se odlučiti koja mi je najdraža. U mojoj glavi vodi se bitka između Heidi, Duha u močvari i Družbe Pere Kvržice.

Sve pročitane knjige pomogle su mi u razvijanju mašte, kreativnosti i povećanju vlastitog rječnika. Ponekad kada mi je dosadno uzmem knjigu i odlutam u svijet mašte, uživim se u ulogu glavnog lika i putujem kroz njihov svijet. Svim svojim prijateljima preporučila bi da čitaju knjige. Knjige se ne čitaju samo zato što nam učiteljica zadala za lektiru ili zato što se mora. One se čitaju iz zabave, znatiželje, zbog smijeha, napetih događaja i znanja.

 

 

 

Bila je to noć, tako blistava i prekrasna. Svako veče promatrala bih zvijezde koje su izgledale kao ukrasne kapice na vrhu planine. Vidjela sam i sovu, letjela je oko planina, davala mi je dojam kao da me promatra i želi razgovarati s mnom, no nažalost sove ne pričaju ili sam ja tako barem mislila. Nakon nekog  vremena vratila sam se u dom, potiho na prstima da ne probudim ostalu djecu. Ponoć je. Sat otkucava u ritmu moga srca, mora biti da sam veoma uzbuđena. Jutro je došlo, a sunce je krenulo bacati svoje zrake po sobi. Ustala sam, oprala zube, obukla se i složila krevet, te krenula na doručak.

Silazila sam niz stepenice i vidjela nekakvog nepoznatog mrkog čovjeka sa svojom ženom. Izgledali su kao princ i princeza. Vidjeli su me i rekli da im priđem bliže. Upitali su me za roditelje, ali što da im kažem da mi je otac pijanac, a majka da je nestala u dalekoj Njemačkoj. Šutke sam ih pogledavala i skretala pogled na škrinju koja je bila na stolu. “Mi smo tvoji novi roditelji,“ rekla je gospođa. Tužnim pogledom pogledala sam ju u njene velike plave oči. Otišli su riješiti papire. Nakon što su bili gotovi došli su s nekom velikom knjigom koju mi je majka navodno ostavila. Uzeli smo ju i zaputili se prema autu. Tijekom puta moja nova mama po imenu Aurora dala mi je ključ od kuće i rekla neka ju ja otvorim. I kada smo došli krenula sam da ju otključam, i jesam. Prekrasna je, za ovakav dom nemam riječi. Dani su prolazili, bilo je i kiša i grmljavine i snijega, i već danas sija sunce. Odlučila sam se prošetati vrtom.

Zaputila sam se prema novome vrtu, i razmišljala kako mi nedostaju moje planine i zvjezdice, više ne mogu ležati na travi i mirisati cvjetove, već ih mogu potiho promatrati sa prozora. Nastavila sam svoje putovanje po vrtu, vidjela sam kako moji novi tata vrijedno čisti svoj auto. Pogledao me je, nasmiješio se i nastavio glancati svoj auto. Izišla sam iz vrta i krenula u neki neobični šumarak. Izgledao je mračno no krijesnice su osvjetljavale put. Hodala sam i hodala dok nisam spazila dvoje djece koje mi je mahalo i dozivalo me. Prišla sam im i upitala ih zašto me dozivaju i što rade ovdje, nisu ni riječi rekli, već su mi pokazivali rukom da ih krenem pratiti i krenula sam. Hodajući stigli smo do nekakve rakete, pogledala sam uokolo, a oni su samo nestali odjednom. I što sada? Sada sam ponovo sama. Ušla sam unutra, pod je izgledao trulo. Stala sam na jednu staru dasku i propala dolje, bilo je mračno no na kraju hodnika vidjela sam nekakvu crnu figuru. Počela sam joj prilaziti, što sam bila bliže k njoj, ona je jače svjetlila. “Zdravo dušo!“ rekla je vila, imala sam neke nedoumice u svojoj glavi, ali zar one stvarno postoje? “Želiš li vidjeti svoje prave roditelje popij ovaj napitak“. Bilo mi je sve to čudno no željela sam vidjeti svoje roditelje. Popila sam ga i pod se počeo tresti i nestajati. A ta navodna vila pretvorila se je u vješticu i odletjela na svojoj metli. Padala sam kroz različite dimenzije. U jednoj je bio otočić i plavo bistro more, u drugoj neke velike svjetlucave zgrade koje nikada dosada nisam vidjela, mora biti da su iz budućnosti, sve je bilo lijepo. No ja sam dalje padala i najednom tama. Mrak… Crnilo…

“Sara probudi se.“ vikala je teta iz sirotišta. “Što se je desilo?“ upitah. “Spavaš ovdje već šest sati, mislila sam da ti nešto desilo.“ kaže ona. Šutke sam ju gledala i razmišljala o ovome što se dogodilo, zar je to sve bio san? Ustala sam se i primila ju za ruku i krenula s njom prema vratima sirotišta. Vidjela sam i onu djecu koju sam pratila, igrala su se u pijesku sa brodićem, podmornicom, vlakićem i raketom u kojoj sam ja bila. Nikada ih do sada ovdje nisam vidjela, možda ovo nije ipak bio san. Pri ulasku u sirotište zaželjela sam još jednu želju, još jedan san koja sam htjela da se ostvari. Želim da letim kao ptica, da putujem u balonu na vrući zrak i da konačno svijetu kažem kako siroče je zapravo biti.

 

 

 

Čitanje je lijek za dušu. Barem tako kažu.

Uz čitanje razvijamo maštu, a kada maštamo, sve je moguće. Čitajući se opuštamo i plovimo u neki drugi svijet. U knjigama upoznajemo i neke nove riječi, a one nam često puno toga razjasne. Čak su i stari Grci vjerovali u ljekovitu moć čitanja pa su uvijek iznad vrata knjižnice stavljali natpis „Ljekovito mjesto za duše”. Čitanje također može utjecati i na razvoj samopouzdanja. Ima raznih tekstova, od pjesama i mitova do bajki, romana, igrokaza... Bez čitanja zaista ne možemo. Treba nam na svakom koraku. Čitajući, možemo se susresti sa mnogim životnim poslovicama i mudrostima  i možda će nam baš one pomoći u životu. Još davno je rimski govornik Ciceron rekao: „Soba bez knjige je kao tijelo bez duše”. Ponekad možemo pročitati i pokoji dobar recept za kolač ili kakvo dobro jelo. Znanstvenici su već odavno dokazali da oni koji puno čitaju imaju britkiji i bistriji um i bolje pamćenje. Ljudi koji redovito čitaju sretniji su i zadovoljniji svojim životom. Uz pomoć knjiga možemo naučiti i neki novi jezik ili brže usvajati onaj koji već učimo, na primjer engleski ili njemački.

I zato čitajmo, jer knjige su ono što nas čini boljim, sretnijim, pametnijim i plemenitijim ljudima.

 

1. Magdalena Njemeček, stručna suradnica – školska knjižničarka IV. osnovne škole Bjelovar

2. Slavica Turniški, učiteljica razredne nastave IV. osnovne škole Bjelovar

3. Snježana Margetić, učiteljica Hrvatskog jezika IV. osnovne škole Bjelovar

4. Bojan Lazić, stručni suradnik – školski knjižničar mentor OŠ Bršadin i Negoslavci, inače dipl. učitelj razredne nastave

5. Nataša Mesić Muharemi, stručna suradnica – školska knjižničarka savjetnica Osnovne škole Darda, dipl. profesorica Hrvatskog jezika

6. Suzana Pracaić, stručna suradnica – školska knjižničarka OŠ „Ljudevit Gaj“ Krapina, dipl. inž.kemije i velik prijatelj naše knjižnice.

 

Stručno povjerenstvo vrednovalo je u pričama pet kriterija: kreativnost i originalnost priče, jasnoću i razgovjetnost teksta, primjerenost teksta uzrastu i strukturu teksta, korištenje pripovjednih tehnika i sveukupni dojam, pri čemu je najveći broj bodova dobio tekst onog učenika-autora koji je ostavio najbolji dojam, podijelio s drugima svoju strast za knjigom te prenio drugima želju za čitanjem.

 

Na natječaj se prijavilo 8 hrabrih autora, stvaralaca priča, sa sljedećim pričama:

1. Sakriveno blago u trećoj ladici – IP, 5. razred

2. Ljekovita moć čitanja – NPA, 5. razred

3. Čitanje nije dosadno – MR, 5. razred

4. Ljekovitost čitanja – AP, 4. razred

5. Ljekovitost čitanja – DS, 4. razred

6. Zašto ne čitam – FB, 7. razred

7. San – SB, 7. razred

8. Ljekovita moć knjige – KN, 3. razred.

 

Na natječaj su učenici prijavili i pjesmu Knjiga kao lijek (Nela Pokas i Mia Šmid, 4. d razred) kojima ide posebna pohvala za originalnost, ali ostali kriteriji nisu toliko primjenjivi na pjesmu pa ju povjerenstvo nije moglo jednako vrednovati kao priče. Naravno, i oni će dobiti prigodnu zahvalu i poklončić.

 

Svaki član povjerenstva vrednovao je priče pojedinačno i anonimno te su se zatim bodovi svih članova povjerenstva skupili i dobili smo poredak priča, čime smo osigurali objektivnost i nepristranost ocjenjivanja (samo je organizatorica natječaja, knjižničarka Dejana Bedeković, znala tko su autori).

 

1. Ljekovitost čitanja - Dora Sušak, 4. a – 159 bodova

2. San (priča prema kockama Story cube classic) – Sara Bućan, 7. a – 153 boda 

3. Ljekovita moć čitanja – Nina Presečan Arvay, 5. d – 148 bodova 

4. Zašto ne čitam – Filip Barila, 7. b – 147 bodova

5. Ljekovita moć knjige – Katja Nešić, 3. b – 144 bodova 

6. Čitanje nije dosadno – Martin Roviščanec, 5. d – 141 bod 

7. Sakriveno blago u trećoj ladici – Iva Posavac, 5. d – 140 bodova 

8. Ljekovitost čitanja - Anabela Popović, 4. a – 132 boda.

 

Svi autori dobit će kratko obrazloženje ocjene i uputu na što trebaju ubuduće paziti pri pisanju priča kojih će, nadamo se, biti još. Uz to, dobit će priznanje ili zahvalnicu te prigodni poklončić i ukoričeni planer čitanja.

 

 

U nastavku su tekstovi prvih triju radova s najviše bodova.

 

 

Jednoga dana, kada sam još bila mala, mama i tata su me učlanili u knjižnicu „Petar Preradović“ u Bjelovaru. Postala sam vlasnica članske iskaznice koja je mnogo puta, osim za posuđivanje knjiga, služila za igru i grickanje.

Prvi put kada sam ušla u knjižnicu i vidjela mnogo knjiga, priča, društvenih igara i bajki bila sam presretna. Veselo sam trčala po knjižnici i razgledavala šarene knjige, mekane slikovnice, knjige sa zvučnim efektima i slikovnice raznih oblika. Prvih godinu, dvije knjige su mi čitali mama i tata. Priče su mi bile zanimljive pa sam uzela papir i nacrtala nešto iz njih. Bilo je tu princeza, vila, kućica, mačkica, psića i ostalih životinja. Poslije šestog rođendana počela sam čitati priče s velikim tiskanim slovima. Knjige su mi tada bile još zanimljivije i zabavnije. Prva knjiga koju sam samostalno pročitala bila je Pčelica Maja. Bila sam zadovoljna i oduševljena, ponosna na sebe. Uvijek sam voljela više čitati nego gledati crtiće. Čitanjem sam se jako zabavljala, zamišljala događaje, mašta je smišljala svašta, a gledanjem crtića uglavnom dosađivala i samo kvarila vid. Sa sedam godina krenula sam u prvi razred. U prvom razredu naučila sam čitati i pisati sva slova. To što sam naučila čitati i pisati u trećem razredu mi je bilo potrebno za osmišljavanje moje prve knjige za natječaj. Moja prva knjiga zvala se „Čarobno putovanje“. Nažalost, tada nisam osvojila nagradu, ali to me nije omelo u daljnjem pisanju i čitanju knjiga. S devet godina sudjelovala sam u natječaju koji je organizirala knjižnica „Petar Preradović“, u natječaju „Tko je pročitao najviše knjiga“. Sudionici su za uzvrat dobili nekoliko knjiga. Tada sam zauzela treće mjesto. Iz knjiga sam naučila mnogo toga. Naučila sam zanimljivosti o dinosaurima, projektiranju, vilama, te raznim odnosima između djece, odraslih ljudi i životinja. Najviše od svega volim čitati razno - razne dnevnike i knjige o Kapetanu Gaćeši. Kapetana Gaćešu napisao je Dav Pikey. Najdraži dio mi je dvanaesti. Kolekcija knjiga o Kapetanu Gaćeši na duhovit i smiješan način prikazuje odnose među prijateljima, odnose dobra i zla te svaka knjiga za sebe nosi lijepu pouku. Preporučujem da krenete s čitanjem i saznate sami. Kada čitam knjige o njemu često se glasno smijem te zainteresiram sve ukućane da dođu vidjeti što je tako smiješno. Lektire koje dobivamo brojim kao zabavu. Ne mogu se odlučiti koja mi je najdraža. U mojoj glavi vodi se bitka između Heidi, Duha u močvari i Družbe Pere Kvržice.

Sve pročitane knjige pomogle su mi u razvijanju mašte, kreativnosti i povećanju vlastitog rječnika. Ponekad kada mi je dosadno uzmem knjigu i odlutam u svijet mašte, uživim se u ulogu glavnog lika i putujem kroz njihov svijet. Svim svojim prijateljima preporučila bi da čitaju knjige. Knjige se ne čitaju samo zato što nam učiteljica zadala za lektiru ili zato što se mora. One se čitaju iz zabave, znatiželje, zbog smijeha, napetih događaja i znanja.

 

 

 

Bila je to noć, tako blistava i prekrasna. Svako veče promatrala bih zvijezde koje su izgledale kao ukrasne kapice na vrhu planine. Vidjela sam i sovu, letjela je oko planina, davala mi je dojam kao da me promatra i želi razgovarati s mnom, no nažalost sove ne pričaju ili sam ja tako barem mislila. Nakon nekog  vremena vratila sam se u dom, potiho na prstima da ne probudim ostalu djecu. Ponoć je. Sat otkucava u ritmu moga srca, mora biti da sam veoma uzbuđena. Jutro je došlo, a sunce je krenulo bacati svoje zrake po sobi. Ustala sam, oprala zube, obukla se i složila krevet, te krenula na doručak.

Silazila sam niz stepenice i vidjela nekakvog nepoznatog mrkog čovjeka sa svojom ženom. Izgledali su kao princ i princeza. Vidjeli su me i rekli da im priđem bliže. Upitali su me za roditelje, ali što da im kažem da mi je otac pijanac, a majka da je nestala u dalekoj Njemačkoj. Šutke sam ih pogledavala i skretala pogled na škrinju koja je bila na stolu. “Mi smo tvoji novi roditelji,“ rekla je gospođa. Tužnim pogledom pogledala sam ju u njene velike plave oči. Otišli su riješiti papire. Nakon što su bili gotovi došli su s nekom velikom knjigom koju mi je majka navodno ostavila. Uzeli smo ju i zaputili se prema autu. Tijekom puta moja nova mama po imenu Aurora dala mi je ključ od kuće i rekla neka ju ja otvorim. I kada smo došli krenula sam da ju otključam, i jesam. Prekrasna je, za ovakav dom nemam riječi. Dani su prolazili, bilo je i kiša i grmljavine i snijega, i već danas sija sunce. Odlučila sam se prošetati vrtom.

Zaputila sam se prema novome vrtu, i razmišljala kako mi nedostaju moje planine i zvjezdice, više ne mogu ležati na travi i mirisati cvjetove, već ih mogu potiho promatrati sa prozora. Nastavila sam svoje putovanje po vrtu, vidjela sam kako moji novi tata vrijedno čisti svoj auto. Pogledao me je, nasmiješio se i nastavio glancati svoj auto. Izišla sam iz vrta i krenula u neki neobični šumarak. Izgledao je mračno no krijesnice su osvjetljavale put. Hodala sam i hodala dok nisam spazila dvoje djece koje mi je mahalo i dozivalo me. Prišla sam im i upitala ih zašto me dozivaju i što rade ovdje, nisu ni riječi rekli, već su mi pokazivali rukom da ih krenem pratiti i krenula sam. Hodajući stigli smo do nekakve rakete, pogledala sam uokolo, a oni su samo nestali odjednom. I što sada? Sada sam ponovo sama. Ušla sam unutra, pod je izgledao trulo. Stala sam na jednu staru dasku i propala dolje, bilo je mračno no na kraju hodnika vidjela sam nekakvu crnu figuru. Počela sam joj prilaziti, što sam bila bliže k njoj, ona je jače svjetlila. “Zdravo dušo!“ rekla je vila, imala sam neke nedoumice u svojoj glavi, ali zar one stvarno postoje? “Želiš li vidjeti svoje prave roditelje popij ovaj napitak“. Bilo mi je sve to čudno no željela sam vidjeti svoje roditelje. Popila sam ga i pod se počeo tresti i nestajati. A ta navodna vila pretvorila se je u vješticu i odletjela na svojoj metli. Padala sam kroz različite dimenzije. U jednoj je bio otočić i plavo bistro more, u drugoj neke velike svjetlucave zgrade koje nikada dosada nisam vidjela, mora biti da su iz budućnosti, sve je bilo lijepo. No ja sam dalje padala i najednom tama. Mrak… Crnilo…

“Sara probudi se.“ vikala je teta iz sirotišta. “Što se je desilo?“ upitah. “Spavaš ovdje već šest sati, mislila sam da ti nešto desilo.“ kaže ona. Šutke sam ju gledala i razmišljala o ovome što se dogodilo, zar je to sve bio san? Ustala sam se i primila ju za ruku i krenula s njom prema vratima sirotišta. Vidjela sam i onu djecu koju sam pratila, igrala su se u pijesku sa brodićem, podmornicom, vlakićem i raketom u kojoj sam ja bila. Nikada ih do sada ovdje nisam vidjela, možda ovo nije ipak bio san. Pri ulasku u sirotište zaželjela sam još jednu želju, još jedan san koja sam htjela da se ostvari. Želim da letim kao ptica, da putujem u balonu na vrući zrak i da konačno svijetu kažem kako siroče je zapravo biti.

 

 

 

Čitanje je lijek za dušu. Barem tako kažu.

Uz čitanje razvijamo maštu, a kada maštamo, sve je moguće. Čitajući se opuštamo i plovimo u neki drugi svijet. U knjigama upoznajemo i neke nove riječi, a one nam često puno toga razjasne. Čak su i stari Grci vjerovali u ljekovitu moć čitanja pa su uvijek iznad vrata knjižnice stavljali natpis „Ljekovito mjesto za duše”. Čitanje također može utjecati i na razvoj samopouzdanja. Ima raznih tekstova, od pjesama i mitova do bajki, romana, igrokaza... Bez čitanja zaista ne možemo. Treba nam na svakom koraku. Čitajući, možemo se susresti sa mnogim životnim poslovicama i mudrostima  i možda će nam baš one pomoći u životu. Još davno je rimski govornik Ciceron rekao: „Soba bez knjige je kao tijelo bez duše”. Ponekad možemo pročitati i pokoji dobar recept za kolač ili kakvo dobro jelo. Znanstvenici su već odavno dokazali da oni koji puno čitaju imaju britkiji i bistriji um i bolje pamćenje. Ljudi koji redovito čitaju sretniji su i zadovoljniji svojim životom. Uz pomoć knjiga možemo naučiti i neki novi jezik ili brže usvajati onaj koji već učimo, na primjer engleski ili njemački.

I zato čitajmo, jer knjige su ono što nas čini boljim, sretnijim, pametnijim i plemenitijim ljudima.